Priča o kačkavalju


Ne zna se pouzdano kada su ljudi počeli da muzu mleko životinja i sakupljaju ga u telećoj mešini, gde se nalazi enzim renin. Upravo taj enzim je zaslužan za grudvanje mleka, odnosno njegovo razdvajanje na surutku i gruš.

Kačkavalj se pominje još oko 500. godine pre nove ere u Hipokratovim pohvalama helenskoj umešnosti u pravljenju tvrdog, zrelog sira. Pouzdani istorijski zapisi ipak upućuju da je u obliku koji nam je danas poznat, prvobitno opisan tek u 14. veku.

Sam naziv "kačkavalj" potiče iz Vlaškog (Aromejskog - starorimskog) jezika i doslovno znači "pastirski sir". Vlaška reč za sir je "caș" a "kaval" je vrsta tradicinalnog duvačkog muzičkog instrumenta karakterističnog za pastire, koji su čuvali i napasali blago po Balkanskim brdima i livadama. Diljem Balkana je i dandanas odomaćen naziv kačkavalj za različite žućkaste srednje i polutvrde sireve. U Srbiji je čak zadržan naziv "kačamak" za jelo koje se se sprema od kukuruznog brašna sa sirom.

Zbog slobodnog prevoda, mnogi su pretpostavili da je reč o siru koji se sušio na konjima, ali takva praksa nije zabeležena. Neki su čak smatrali da se kačkavalj spravljao isključivo od kobiljeg mleka, što je takođe tek mašta prevodioca.

Kačkavalj se pravi od ovčjeg, kravljeg ili mešanog mleka. Nekada se mnogo ovaca napasalo Balkanskim brdima, tako da je upotreba ovčjeg mleka bila zastupljenija nego danas, kada se uglavnom koristi kravlje mleko.

Tajna Kraljevačkog Kačkavalja krije se u ispaši bogatoj lekovitim travama kojima obiluje područje rezervata biosfere i masiva Golije, gde samoniklo raste blizu 90% biljnih vrsta Srbije. Zelene šume i livade pružaju jedinstven sklad, raznovrsnost mikroorganizama i buđi, koje daju specifičan ukus i teksturu našim domaćim ručno pravljenim sirevima.